Voz iz Pariza prema jugu bio je isti onaj kojim smo putovali od pamtiveka - ista ona spora šklopocija od voza koja je teglila svoja plavičasta svetla kroz predele utonule u pomrčinu kao neki super-svitac. U Provansu bi stizao u zoru, neretko pri sedefastoj mesečini koja bi išarala krajolik nalik na tigrovu kožu. Kako sam ga se samo sećao, kako ga se samo on sećao! Brus kakav sam bio i Brus koji sam postao dok zapisujem ove reči, po nekoliko svakog dana. Voz podložan neočekivanim zastojima, neobjašnjivim kašnjenjima; mogao je zaspati bilo gde, čak i na otvorenom, i ostati tamo, izgubljen u mislima, satima. Kao vrtlozi i virovi samog sećanja - misli koje se vrte oko reči „samoubistvo”, na primer, kao uplašeni punoglavci. Nikada nije, niti će ikada stići na vreme, naš voz.